Kada se prisjetimo prošlosti i emisija koje su krasile naše djetinstvo, možemo da zaključimo da su to bile emisije koje su krasili edukativni sadržaj, odgojni stilovi, metode, primjeren razgovor i vokabular za uzrast za koju se emituje, i da se svi manje-više s radošću sjećamo tih sadržaja uz koje smo odrasli, sjetni i sretni što smo imali priliku biti dijelom tog vremena i tih vrijednosti.

A šta imamo danas? Danas imamo priliku da vidimo da vrijednosti koje se promovišu, javno i preko medijskih sadržaja, i drugih kanala prijenosa informacija da su se urušile, i da je došlo do zamjene teza. Nekad je bilo javno i institucionalno osuđivano nedjelo koje su pojedinac ili grupa uradili, tako, da se to kasnije slabije ponavljalo, jer su kazne bile učinkovite, a i takve pojave i društveno osuđivane. Danas na sceni imamo promociju sadržaja koja ne prolaze nikakvu provjeru i cenzuru, pa stoga sve češće možemo da čujemo od sugrađana da se sadržaji koju odišu vulgarizmom, prostotom, javnim prostituisanjem, necenzurisanje eksplicitnih scena, javno promovisanje društveno neprihvatljivih ponašanja koja se sve više popularizuju i prelaze u društvenoprihvatljiva i poželjna. U tom smislu svjedocima smo da dostupnost društvenih mreža i drugih sadržaja puteminterneta svim grupacijama stanovništva, bez starosnog ograničavanja, a ni ograničavanja od strane roditelja često u medije dospiju video zastrašujući sadržaji punih nasilja, maltretiranja, iživljavanja, koje postaje sve manje osuđivano, a sve više prelazi u društveno prihvatljivo i normalizovano ponašanje, koje opet postaje dijelom svakodnevnih obrasca ponašanja.

Kada uzmemo u obzir gledanost pojedinih sadržaja, poput popularnih reagionlnih youtube-ra, čiji sadržaji se odavno dovode u pitanje, te se u više navrata za pojedine tražilo da se prestane emitovati i činiti javno dostupnim, a da pri tome imaju nevjerovatnih 2 miliona pratilaca (2 000 000 ljudi i u prosjeku pola miliona po jednoj emisiji), možemo da kažemo da smo negdje prilično pogriješili, dok sadržaji poput ovog i raznih farmi, zadruga i drugih, sličnih influensera, youtube-ra, čine našu svakondevnicu. Zastrašujuće je koliko ljudi koji su pratioci ovih upitnih sadržaja, čija gledanost obara rekorde pa ide čak i dok milion i po ljudi po jednoj emisiji, sadržaja u kojim se javno promoviše nasilje, prostitucija, kriminal, osobe koje su na osnovu ubistva, krađe, prostitucije postali ,,popularni“,ali i na osnovu drugih oblika bizarnog ponašanja, a da su pratioci između ostalog i djeca. Da silovatelji snimaju videe, u kojima opisuju šta rade i kako prolaze njihove žrtve ukoliko pristanu, a šta ukoliko se budu opirale...

Da li smo zakazali kao roditelji, ili kao država, ili kao odgojno-obrazovna institucija, ili svi podjednako? Da li možemo ograničiti neadekvatan sadržaj? Možemo. Da li možemo društveno i institucionalno osuditi i kazniti za neko nedjelo? Možemo, samo u slučaju da smo svi jednaki pred zakonom, bez izuzetaka i potezanja ,,veza“, te tako pošaljemo poruku da se nedjelo svakom isto tretira, a ne nekom da, a nekom ne. Da li su škole nemoćne? Nisu, ali su jedna karika u ovom lancu, čija učinkovitost može da bude samo ako su svi faktori od pobrojanih fukncionalni.

mr.sc. Edina Osmić-Šadić
psihoterapeut u superviziji

Dušica (42) odlučila je napustiti Srbiju te sreću probati u Njemačkoj i to 2019. godine.

Njena priča počela je tako što je srela rođaka koji joj je ponudio jedinstvenu priliku, kako se tada činilo, a to je da u Njemačkoj radi kao dadilja. On i njegova supruga Sanja su joj nudili platu, ali i smještaj, osiguranje i troškove puta.

“Dan mog polaska smo potvrdili 18. avgusta, i to tako što mi je Sanjin suprug rezervisao i platio kartu za 25.8. na stajalištu kod Sava Centra, s polaskom u 00:05. Poslali su mi kartu mailom i više puta naglasili da je polazak u nedjelju uveče. Ni ja, kao ni oni, u toj gužvi, nismo uočili da je karta za subotu, a ne nedjelju uveče, a ja sam uplatila i osiguranje od 4.000 dinara za šta su mi oni obećali da će mi refundirati. Tek kada sam pokušala da se ukrcam u autobus, vozač mi je ukazao na to da moja karta važi za prethodni dan. Pokušala sam da kontaktiram Sanju, ali ona više nije bila na mreži, pa sam se vratila kući”, priča Dušica za Blic.

Sanjin suprug joj je rezervisao novu kartu te je krenula uskoro na put.

“U njihovoj spavaćoj sobi je veliko kupatilo. Dakle, nema tuširanja dok ne ustanu, a ja sam umorna i znojava sa puta, dok je napolju 30 stepeni. U malom hodniku je manje kupatilo kome sam imala pristup, a koje ima samo lavabo i šolju. Poslije tri dana konstantnog sjedenja, konačno sam se makar opružila malo, u nadi da ću se ujutro istuširati i malo doći sebi. U pola devet su svi ustali, međutim, odmah su nastavili sa svojim obavezama, te nije bilo vremena da uradim to što sam planirala. Sanja je starijeg sina od 10 godina ispratila na ekskurziju, a ja sam odmah preuzela brigu o mlađem, zbog kojeg sam i došla. Tek oko tri popodne uspjela sam da se konačno i ja okupam. Sanja i njen suprug žalili su mi se na prošlu dadilju koja ih je svakog časa zivkala telefonom i molila da izađu s posla. Kod mene, njihov sin Ivan imao je vrhunski tretman i uvijek sam znala kako da ga umirim, nahranim i sve ostalo. Radila sam i mnoge druge stvari koje mi nisu u opisu posla. Kuhala sam iako to nije bio dogovor. Sve u svemu, imala sam dnevno oko dva sata slobodnog vremena i to sam uglavnom provodila sjedeći na stepenicama zgrade, plačući i odbrojavajući dane do povratka u Srbiju”, kaže Dušica. Prvi ozbiljan sukob nastao je kada se Dušica Sanji požalila na loš tretman koji dobija od njenog starijeg sina. “‘Ti si znala da ja imam dvoje djece i da moraš da vodiš računa o njima?’, rekla mi je i ostavila me u šoku jer smo se jasno dogovorile da je moja obaveza samo mlađi, Ivan. Kada sam joj to i rekla, dreknula je na mene: Odmah idi! Izlazi iz stana! To sam i željela da uradim, ali Sanjin suprug me je preklinjao da ih ne ostavljam na cijedilu pa sam popustila. Nekoliko dana kasnije, saznajem da je moj suprug imao tešku saobraćajnu nesreću, ali je na svu sreću on ostao živ. Sanja se uopšte nije uzrujavala zbog toga, već je samo hladno prokomentarisala: ‘Pa eto, makar je živ’. Ostala sam frapirana”, priča Dušica.

Napominje kako je radila za platu od 500 eura, što je kaže daleko ispod tržišne cijene, te su joj ostali dužni 150 eura.

“Kada sam ih putem Vibera kulturno pitala za to, prvo me je blokirao Sanjin muž, a potom i Sanja par dana kasije”, završava Dušica. Svoju priču riješila je tada da podijeli sa ljudima kako bi skrenula pažnju na opasnosti rada na crno u inostranstvu, pa čak i kada ide preko poznatih osoba.

Izvor: Blic