„Žena himna“ – priča o histeriji historije koja ždere ljude ^Istaknuto

Dramski pisac, scenarista, prozaista i novinar Davor Špišić za ovaj tekst nagrađen je 1. nagradom za dramsko djelo „Marin Držić“ Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske za 2022. godinu.

Gospodine Špišiću, kako ste došli na ideju da Vam upravo biografija pjesnikinje i književnice Paule von Preradović, unuke Petra Preradovića i autorice austrijske himne, bude povod za pisanje ovog dramskog teksta?

Pošteno da kažem nisam došao sam na tu ideju nego mi je redatelj Robert Raponja naručio tekst. Našli smo se na kafi u septembru 2022. godine, rekao sam mu otvoreno da naravno znam za Petra Preradovića, ali da pojma nemam o životu njegove unuke, a kamoli da je autorica teksta za austrijsku himnu. Tako da sam prvo guglao par dana da se upoznam sa Paulinom životnom i profesionalnom pričom. Jer nema tih para da idem pisati nešto u čemu ne vidim svoj autorski izazov, nešto što se mene tiče. Okej, ima para, valjda bi milion dolara akontacije dovelo do motiva J. Uglavnom, kad mi se u slojevima počeo otvarati buran stvaralački i društveni život jedne autentične, hrabre i moralne heroine, zaista amblematske za cijeli 20. vijek, obuzeo me osjećaj da tu itekako ima dramskog mesa. Posebno što se u sudbini Paule Preradović prelamaju brojni motivi koji me stalno prate u svemu onom što pišem: pitanja izmiješanih nacionalnih identiteta koji umjesto da se shvate kao bogatstvo u jednom trenutku historije postaju prokletstvo, pitanja demonski ukalupljenih ideologija i u njima pobunjenog pojedinca, spolni identiteti i njihova prelamanja…

Može se reći da je ovo priča o porodičnim odnosima i društvenim previranjima, ali prije svega o ženama koje su se isticale i bile ispred svog vremena. U to vrijeme to je bilo nešto na šta se nije gledalo blagonaklono. Rijetko su uspjesi tih žena bili priznati, prije su bile osuđivane od društva za ono što su uradile. Mislite li da je i danas situacija ista? Odnosno, da li ovakvih priča ima i u sadašnjosti i poslije tolikog proteklog vremena?

Već u ranoj fazi pisanja, a dramu “Žena himna” napisao sam za tri mjeseca, imao sam viziju da tu priču o histeriji historije koja ždere ljude pokušam napisati iz vizure četiri žene. I čim sam instinktivno osjetio da je to moguće, sve je dalje teklo bez kočnica. Dogodilo se da sam dramu poslao i na konkurs za Nagradu Marin Držić. Drame se isključivo prijavljuju pod šifrom tako da žiri ne zna identitet autora, i jako me obradovalo da je žiri prepoznao upravo to moje htijenje da ispišem komad iz vizure žena. Uzgred, uloga Pauline majke Helene i oca Dušana pisana je tako da ju mora igrati ista glumica jer u Dušanu se stalno sukobljavao muški i ženski princip – nešto nedopustivo u brutalnom drilu austro-ugarskog imperija. Nažalost, mi svakodnevno svjedočimo da se nismo odmaknuli ni milimetra a formalno smo u 21. vijeku. Žene se za svoj dostojan život doslovce moraju egzistencijalno boriti svaki dan. Nasilje nad ženama, u koje jednako spadaju najgora premlaćivanja sve do ubistava kao i “suptilna” preziranja njihovih uspjeha, danas svijetom vlada kao najgora epidemija. A mi na Balkanu među najmarljivijim smo predvodnicima u tom zadriglom, mizoginom, zaostalom mužjačkom kukavičkom stanju.

Kakva je bila saradnja sa režiserom?

Izvrsna. Zaista sam prezadovoljan sa koliko je suptilnosti, nježnosti i bez ikakve redateljske prepotencije Raponja posvećeno uronio u slojeve moje drame i poklonio krajnje povjerenje u snagu predivnih glumica. Monika Duvnjak, Selma Alispahić, Anita Schmidt i Katica Šubarić ostvarile su veličanstvenu proživljenost mojih lica i zaista sam blagoslovljen njihovom igrom. Za pisca veće sreće nema.

Ansambl koji izvodi predstavu veličanstveno je odigrao komad. Da li ste pratili rad na predstavi i jeste li imali zamjerki na nešto?

Uključivao sam se u početnim fazama dok smo još i radili na finalnoj verziji teksta. I zatim posljednja dva tjedna u Puli. Najiskrenije – niti jednu zamjerku nisam imao, ama baš ni u jednoj fazi. Veliko je bogatstvo da smo okupili glumice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa je i ta divna prožimajuća dijalektalna melodija postala posebno pogonsko gorivo. Osim toga, pulski dani finiširanja predstave bili su ispunjeni i sjajnim druženjima nakon proba. Do jutra ako treba J

Jeste li možda uticali na odabir glumica za neke likove?

Redatelj Raponja u startu je imao i viziju odlične podjele, tako da je zaista svaka od glumica savršeno pogođena za ono što sam ja u pisanju zamislio. Naravno da smo se i konzultirali i vjerujem da smo napravili pravu podjelu. Kad govorimo o nasušnoj potrebi za preplitanjem naših umjetničkih snaga u regionu htio bih pomenuti fenomenalan primjer – televizijsku seriju “Nobelovac” o Ivi Andriću koja se u režiji Tihomira Stanića upravo prikazuje na prvom kanalu RTS-a. Niz izvrsnih glumaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Crne Gore ugradilo je svoja umijeća u seriju. Eto, mogu se pohvaliti da su iz naše “Žene himne” u seriji nastupile Selma Alispahić u glavnoj ulozi Andrićeve supruge Milice i Anita Schmidt kao crnoberzijanka Margita.

Pokazalo se da domaći dramski tekst, ne samo sad na vašem primjeru već i drugima, na našim prostorima i pored klasika može biti itekako dobro prihvaćen i priznat. Koliko Vama znači postignuti uspjeh sa ovim dramskim tekstom, s obzirom na činjenicu da ste i prije nagrađivani za svoj rad?

Uvjeren sam da je njegovanje i kontinuirano postavljanje domaćih dramskih tekstova ona najpotrebnija kičma kvalitetnog domaćeg teatra. Onakvog pozorišta u kome će publika najizravnije prepoznati svoje poraze, nade, smijeh i tragediju. Inače, nagrade svakako znače autoru, ne treba da se lažemo. Meni je ovo sedmi Držić – najznačajnija nagrada u Hrvatskoj. Presretan sam bio i kada sam prije dvije godine u Beogradu dobio uglednu Hartefaktovu nagradu, jer baš je onako brehtijanska u borbi za ljudskost.

Za regionalnu pozorišnu scenu itekako su značajni domaći dramski tekstovi. Vaša ocjena kad je riječ o novijim tekstovima i mlađim kolegama?

Pratim koliko stignem regionalnu scenu. Dramatičari u regionu, sve do najmlađeg talasa, ne gube snagu i imaginaciju. Svake godine svjedočimo izvanrednim, hrabrim, prodornim i vizionarskim tekstovima. U posljednje vrijeme oduševile su me drame “Mali ratovi i kabine Zare” Vide Davidović, “Admiral” Tijane Rakočević, “Nezaboravak, Potočnica, Zmijske oči” Mine Petrić.

Piše: Sanita Jerković-Ibrahimović

Foto: Dragan Deanović